Lk. 15:11-32
11. I reče: Čovek neki imađaše dva sina,
12. I reče mlađi od njih ocu: Oče, daj mi dio imanja što pripada meni. I on im podeli imanje.
13. I posle nekoliko dana pokupi mlađi sin sve svoje, i otide u zemlju daleku, i onamo prosu imanje svoje živeći razvratno.
14. A kad potroši sve, nastade velika glad u zemlji onoj, i on poče oskudevati.
15. I otišavši pribi se kod jednoga žitelja one zemlje, i on ga posla u polje svoje da čuva svinje.
16. I željaše napuniti trbuh svoj roščićima koje svinje jeđahu, i niko mu ne davaše.
17. A kad dođe sebi, reče: Koliko najamnika u oca moga imaju hleba isuviše, a ja umirem od gladi!
18. Ustavši otići ću ocu svojemu, pa ću mu reći: Oče, sagreših nebu i tebi,
19. I više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim: primi me kao jednoga od najamnika svojih.
20. I ustavši otide ocu svojemu. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i poljubi.
21. A sin mu reče: Oče, sagreših nebu i tebi, i više nisam dostojan nazvati se sinom tvojim.
22. A otac reče slugama svojim: Iznesite najlepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuću na noge.
23. I dovedite tele ugojeno te zakoljite, da jedemo i da se veselimo.
24. Jer ovaj sin moj beše mrtav, i oživje; i izgubljen beše, i nađe se. I stadoše se veseliti.
25. A sin njegov stariji bijaše u polju i dolazeći, kada se približi kući, ču pjevanje i igranje.
26. I dozvavši jednoga od slugu pitaše: Šta je to?
27. A on mu reče: Brat je tvoj došao; i otac tvoj zakla tele ugojeno što ga je zdrava dočekao.
28. A on se rasrdi i ne htede da uđe. Tada iziđe otac njegov i moljaše ga.
29. A on odgovarajući reče ocu: Eto služim te toliko godina i nikad ne prestupih zapovest tvoju, pa meni nikad nisi dao ni jareta da bih se proveselio sa prijateljima svojim.
30. A kada dođe taj tvoj sin, koji je rasuo imanje tvoje sa bludnicama, zaklao si mu tele ugojeno.
31. A on mu reče: Čedo, ti si svagda sa mnom, i sve moje jeste tvoje.
32. Trebalo je razveseliti se i obradovati, jer ovaj brat tvoj mrtav beše, i ožive; i izgubljen beše, i nađe se.
„Tek što je pokajnik izgovorio svoje ispovedanje greha, milosrdni Gospod zapoveda slugama – služiteljima oltara i svetim Anđelima da ga obuku u svetlu odeću neporočnosti, da mu stave prsten na ruku – svedočanstvo obnovljenog jedinstva sa Crkvom zemaljskom i nebeskom i da ga obuju u sandale da bi njegova delatnost bila čuvana od duhovnog trnja čvrstim pravilima; takav je smisao obuće – Hristovih zapovesti. Kao završetak dela ljubavi, za sina koji se vratio, postavlja se trpeza ljubavi za koju se kolje ugojeno tele. Ovom trpezom se označava crkvena trpeza na kojoj se grešniku koji se pomirio sa Bogom predlaže duhovna netruležna hrana i piće: Hristos, davno obećani ljudskom rodu, pripremljen neizrecivom milošću Božijom za pali ljudski rod od samog trenutka njegovog pada“. Sveti Ignjatije Brjančaninov
KOMENTARI