Mt. 9:27-35
27. A kad je Isus odlazio odande, za njim iđahu dva slepca vičući i govoreći: Pomiluj nas, sine Davidov!
28. A kada dođe u kuću, pristupiše mu slepci, i reče im Isus: Verujete li da mogu to učiniti? A oni mu rekoše: Da, Gospode.
29. Tada se dohvati očiju njihovih govoreći: Po veri vašoj neka vam bude.
30. I otvoriše im se oči. I zapreti im Isus govoreći: Gledajte da niko ne dozna!
31. A oni izišavši, razglasiše ga po svoj zemlji onoj.
32. Kada pak oni izlažahu, gle, dovedoše mu čovjeka nema i besomučna.
33. I pošto izagna demona, progovori nemi. I divljaše se narod govoreći: Nikada se to nije vidjelo u Izrailju.
34. A fariseji govorahu: Pomoću kneza demonskog izgoni demone.
35. I prohođaše Isus po svim gradovima i selima učeći po sinagogama njihovim i propovedajući jevanđelje o Carstvu, i isceljujući svaku bolest i svaku nemoć u narodu.
„Zašto Hristos nagoni slepe da idu za Njim i da mole za pomilovanje? Da bi nas i u ovom slučaju naučio da izbegavamo ljudsku slavu. Pošto se dom nalazio blizu, On ih vodi tamo da ih isceli nasamo. Ovo se vidi iz toga što Gospod nikome nije zapovedao da govori o isceljenju. Ovo takođe veoma izobličava i Judeje, kada slepi ljudi, lišeni vida, primaju veru samo na osnovu slušanja; dok Judeji, videvši čuda i uveravajući se u njihovu istinitost sopstvenim očima, postupaju potpuno drugačije. Primeti i usrdnost slepih, o kojoj možeš da sudiš preko vike i molbi – ništa drugo nisu govorili osim: pomiluj nas! … Dovodeći ih u dom, Hristos ih još i pita. On je u velikoj meri isceljivao samo nakon molbe, da ne bi pomislili da Isus iz ljubavi prema slavi Sam traži povod za takve slučajeve, a takođe i da pokaže da su isceljivani bili dostojni isceljenje. Da ne bi govorili da ako je On isceljivao samo iz milosti, onda bi svi trebali da budu isceljeni“. Sveti Jovan Zlatoust
KOMENTARI