Pročitajte odlično objašnjenje svetog Nikolaja Ohridskog o tome šta Gospod gleda kada jednog čoveka poziva na veru u Njega, a drugoga ne. O čemu se ovde radi? Da li Bog pravi razliku, da li su Mu neki ljudi draži od drugih? I zašto Gospod nije izabrao bogate i poznate da Ga propovedaju, već siromašne i nepismene ribare? Pridružite nam se u našim biblijskim besedama!
I otišavši odatle vidje druga dva brata, Jakova Zevedejeva i Jovana brata njegova, u lađi sa Zevedejem, ocem njihovim, gdje krpe mreže svoje, i pozva ih. A oni odmah ostaviše lađu i oca svojega i pođoše za njim. (Mt. 4:21-22)
„…Sveti Jovan Zlatoust obraća pažnju na druga dva brata, pokazuje i da je njihova požrtvovanost bila ista kao i kod Petra i Andreja, ukazujući na njihovo trpljenje velikog siromaštva. Evo kako Zlatoust ovo objašnjava: „Pogledaj sa kakvom podrobnošću Jevanđelista ukazuje na njihovo siromaštvo. Isus ih je našao dok su krpili svoje mreže.
Oni su bili siromašni do te mere da nisu imali od čega da kupe nove mreže i zato su krpili istrošene mreže. Međutim, kao veliki dokaz njihove vrline služi i to što oni sa lakoćom trpe svoje siromaštvo, hrane se od pravednog truda, međusobno su povezani ljubavlju, žive zajedno sa ocem i služe mu“.
Sveti Nikolaj Ohridski ovde ukazuje i na važno pitanje duhovnog života, na dilemu koju imaju brojni hrišćani – o odnosu Boga i nas, odnosno o učešću Boga u našem životu. Sveti Nikolaj piše o kriterijumu koji Bog itekako uzima u obzir na sledeći način: „Zato njima Hristos govori zapovednički: hajdete za mnom! Takim načinom postupa Bog i sa svima nama. On neće silom da nas goni na put spasenja no ostavlja nas da se slobodno i po svojoj uviđavnosti najpre sami opredelimo za spasenje ili propast. Ali kada Bog, koji vidi srca naša, opazi da se srca naša sklanjaju ka putu dobra, ka putu spasenja, onda nas On odlučno privlači na taj put. Kada pak vidi srca naša, da su se potpuno sklonila na put propasti i zla, onda nas Bog potpuno napušta, i Satana postaje gospodar naš. Tako je bilo i s Judom izdajnikom. Kada se srce njegovo potpuno bilo sklonilo ka zlu i opredelilo za mračni put propasti, Hristos više nije ni pokušavao odvratiti ga sa toga puta; na protiv, videći da je u Judu već ušao Satana, Gospod mu govori: što činiš čini brže! I tako, dakle, ni u slučaju sa Petrom i Andrejom, niti u slučaju sa Judom Gospod ni najmanje ne povređuje slobodu ljudskog opredeljivanja, nego tek pošto su se ljudi srcem opredelili za dobro ili za zlo, On govori odlučno – Petru i Andreju: hajdete za mnom! a Judi: što činiš čini brže!“ I ovo je pravi i jedini odgovor zašto u životima nekih ljudi Bog postoji, a kod nekih ne postoji. Nije uopšte do Boga, da Gospod ne poštuje slobodu ljudske volje svi ljudi bi bili spaseni, jer znamo iz Svetog Pisma da Bog „hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine“ (1 Tim. 2:4). Dakle, nije do Boga, već do nas ljudi. Ako iskreno, u svom srcu zaista želimo da budemo sa Bogom, makar bili i u najzabačenijem mestu na planeti, Bog će nas naći i biti sa nama, što potvrđuju i mnoga savremena svedočenja ljudi koji su pronašli Pravoslavnu Crkvu.
Sveti Hromatije Akvilejski obraća pažnju na jednu nelogičnost da tako kažem, u Hristovom postupku, nelogičnost pod znacima navoda,to jest, objašnjava zašto je Gospod birao Svoje apostole baš među nepismenim i siromašnim ribarima. Ljudska logika, ne samo našeg vremena, govori da bi bilo mnogo bolje da je izabrao moćne, ugledne, uticajne ljude koji su svoje prednosti u ljudskom društvu mogli da iskoriste da se Hristova propoved dalje i više čuje. Sveti Hromatije to objašnjava na ovaj način: „O, blaženi su ovi ribari koje je Gospod među toliko zakonika i književnika izabrao kao prve za božansku propoved i za blagodat apostolstva. Ovaj izbor je bio veoma dostojan našeg Gospoda i priličio je za Njegovu propoved…. Apostoli nisu ulovili svet rečitošću i mudrošću, već su jednostavnom propovedi vere oslobodili rod ljudski od zablude smrti, po rečima apostola: „Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj nego u sili Božijoj“ (1 Kor. 2:5). I još: „Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami mudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake; I što je neplemenito pred svijetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste“ (1 Kor. 1:27-28). Dakle, Gospod Isus ne bira poznate ili bogate da propoved ne bi dospela pod sumnju, ne bira mudrace da ne bi mislili da je Gospod ubedio rod ljudski mudrošću ovoga veka; već bira ribare – neobrazovane, nepismene, neuke, da se javi blagodat Spasitelja“. I ovaj odlomak iz Jevanđelja predstavlja odgovor na sve one klevete iz raznoraznih dokumentaraca koji tobož objektivno pišu o Hristovoj Crkvi, koji ne propuste da ukažu da je navodno samo spoljašnja, zemaljska moć, represija i prinuda mogla da pomogne hrišćanstvu da se toliko raširi. Da je zaista tako bilo, Gospod ne bi birao ribare, već bi Njegovi apostoli bili Pontije Pilat, Kajafa ili Irod. Da je to zaista istina, hrišćanstvo nikada ne bi pretrpelo nijedan jedini progon, da ne pominjemo velike progone pokretane od strane samih rimskih careva u drevnosti. Dakle, samo Jevanđelje pokazuje odgovor na ove laži…“
Ako vam se dopada ovo što ste pročitali, pozivamo vas da nam se priključite! Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom uz pomoć svetootačkim tumačenja, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI