Čovek se boji danas mnogo čega – bolesti, rata, siromaštva, usamljenosti, besmisla. I svi ovi strahovi prate ljudski rod tokom cele istorije. Najveći među svim ovim strahovima je strah od smrti. To je najveći strah (često i neprepoznat) kod ljudi koji ne veruju u Boga. Međutim, strah od smrti treba da postoji i kod verujućih ljudi, ali se ovaj strah razlikuje od prvog straha. O čemu se radi? Koje smrti treba da se boji čovek koji veruje u Hrista Boga?
Sveti Grigorije Palama odgovara: „… postoji i smrt duše, po prirodi besmrtne. To kaže i ljubljeni učenik Hristov Jovan Bogoslov: „Ima greh koji vodi u smrt … a ima greh koji ne vodi u smrt“ (1 Jov. 5, 16-17), misleći ovde svakako na smrt duše. Isto tako kaže i veliki Pavle: „Svetska tuga donosi smrt“ (2 Kor. 7, 10), naravno smrt duše. I opet: „Ustani ti koji spavaš i vaskrsni iz mrtvih, i obasjaće te Hristos“ (Ef. 5, 14). Iz kojih mrtvih zapoveda da se ustane? Bez sumnje, iz pomrlih u telesnim željama, koje ratuju protiv duše. Zato je Gospod i nazvao mrtvacima one koji žive u ovom sujetnom svetu.
Jer kad My je zatražio jedan od Njegovih učenika da ode da sahrani svoga oca, nije mu dozvolio već mu je zapovedio da ide za Njim, a da „ostavi mrtvace da sahranjuju svoje mrtve“ (Lk. 9, 60-61). Ovde Gospod naziva mrtvacima i one koji su (telesno) bili još živi, ali su duhovno bili mrtvi. Jer kao što je odvajanje duše od tela – smrt za telo, isto tako i odvajanje Boga od duše – smrt je za dušu. A to i jeste prava smrt: smrt duhovna. Na tu smrt je ukazao Bog i kroz zapovest u Raju, kada je rekao Adamu: „U koji dan okusiš sa zabranjenog drveta, smrću ćeš umreti“ (Post. 3, 17). Duša Adamova je onda umrtvljena, kad se prestupom odvojila od Boga. On je telesno živeo i posle toga devetsto trideset godina.
Međutim, smrt koja se uvukla u dušu zbog prestupa, ne samo što je dušu oštetila i navukla na čoveka prokletstvo, nego je i samo telo, učinivši ga mnogostradalnim i mnogostrasnim i truležnim, predala na kraju smrti. Jer zemaljski Adam je tek posle umrtvljenja unutrašnjeg čoveka prestupom, čuo: „Zemlja da je prokleta u delima tvojim. Trnje i korov će ti rađati i u znoju lica svojega ješćeš hleb svoj, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si prah i u prah ćeš se vratiti“ (Post. 3, 17-19). Iako će za vreme onog ponovnog budućeg rođenja, kad vaskrsnu pravednici, ustati i tela bezakonika i grešnika, to će biti da bi se predala drugoj smrti, onom večnom mučenju, neuspavljivom ognju, škrgutu zuba, krajnjoj i opipljivoj tami, mračnom i ognjenom neugasivom paklu, o kome govori prorok: „Biće sažeženi bezakonici i grešnici zajedno, i nikoga neće biti da ugasi“ (Is. 1, 31). To i jeste „druga smrt“, saglasno učenju Jovanovom u Otkrovenju (Otkr. 20, 14). Poslušaj šta kaže i veliki Pavle: „Ako po telu živite, umrećete; ako li duhom dela telesna umrtvljujete, živećete“ (Rim. 8, 13). Ovde Apostol govori o životu i smrti budućega veka. Pod životom podrazumeva uživanje večnog carstva, a pod smrću ovekovečenje onoga mučenja.
To znači da gaženje Božje zapovesti postaje uzrok dvostruke smrti, i duhovne i telesne: bilo da se radi o smrti u ovom životu, ili o onoj u beskonačnom mučenju. Prava pak smrt sastoji se u odvajanju duše od božanske blagodati i u njenom prisajedinjenju grehu. To je smrt od koje beže i od koje se straše svi oni koji imalo pameti imaju. Za one koji imaju razuma, ona je jezivija i od paklenih muka. Zato i mi bežimo od nje, koliko god nam to sile dozvoljavaju“.[1]
[1] http://pravoslavnaporodica.org.srb/index.php/ctenie/257-grigorije-palama-o-strastima-i-vrlinama
Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI