U svesti mnogih ljudi danas postoji uvreženo mišljenje da je Marija Magdalina bila grešnica, na Zapadu je uvreženo mišljenje da je ona bila prostitutka iz koje je Gospod isterao sedam duhova. Neki čak, pod uticajem gnostičkih učenja, tvrde da je Gospod Isus bio u braku sa njom i imao, ni manje ni više, nego dvoje dece. Popularna verzija u ‘Da Vinčijevom kodu’ govori da je ‘Sveti gral’ zapravo dinastija koja potiče iz tog navodnog braka. Verovali ili ne, postoji tvrdnja da je Marija, sestra Marte i Lazara, zapravo Marija Magdalina. Kakav je odgovor Pravoslavne Crkve na sva ova, u suštini, bajata ponavljanja gnostičkih učenja iz drevnosti?
Odgovor daje sveti Justin Popović: ‘Neki smatraju da je sveta Marija Magdalina sestra Lazareva Marija, i žena bludnica koja suzama opra noge Gospodu Hristu i kosom od glave svoje ih otre i mirom ih pomaza. Ali to nije tačno. Jer Lazareva sestra beše iz Vitanije, rodom Judejka, a sveta Magdalina iz Magdale u Siriji, zbog čega se i naziva Magdalinom; pritom ona je počela pratiti Gospoda Hrista u Galileji a ne u Judeji. Osim toga očigledno je da Lazareva sestra nije mogla biti bludnicom, pošto je Zakon zabranjivao kćerima Izrailjskim da budu bludnice; o tome u Mojsijevim knjigama piše: Da ne bude bludnice između kćeri Izrailjevih (5 Mojs. 23, 17). Ako bi pak neka bila uhvaćena u takom grehu, Zakon je naređivao da se takva kamenjem ubije. Stoga, kako bi Lazareva sestra blizu Jerusalima, sama kćer Izrailjeva, mogla biti javnom grešnicom? Zar nju ne bi po Zakonu svome kamenovali Jevreji, koji su i prema Lazaru bili neprijateljski raspoloženi?
Isto tako u Evanđelju nema nikakvog ukazanja da je Magdalina bila ta bludnica koja suzama opra noge Spasitelju i kosom ih svojom otra i mirom pomaza. Ako je to bila ona, kako su ljudi mogli imati sa njom grešne odnose kada je ona bila luda, mučena od sedam zlih duhova? I da je Magdalina bila ta bludnica i kao javna grešnica dugo vreme pratila Gospoda Hrista i Njegove učenike, šta bi na to rekli ogorčeni neprijatelji i mrzitelji Gospoda Isusa – Jevreji, koji su Ga iz zlobe stalno vrebali da Mu pronađu neku manu ili krivicu, i onda optuže i osude? Kada su se učenici Hristovi, jednom videvši Gospoda gde razgovara sa Samarjankom, čudili što razgovara sa ženom (sr. Jn. 4, 27), utoliko pre neprijatelji Hristovi ne bi oćutali gledajući svakog dana gde javna grešnica prati Gospoda Hrista i služi Mu.“[1]
Odakle onda ova zabluda? Glavni zamajac ove zablude se prema rečima oca Jova Gumerova krije u knjizi italijanskog fratra, nadbiskupa Jakova varaginskog ‘Zlatna legenda’ (Legenda Aurea), napisana 1260. godine. Autor knjige je poistovetio Mariju Magdalinu sa Marijom, sestrom pravednog Lazara i Marte. On piše da su se njihovi roditelji zvali Sirus i Evharija i da su bili poreklom od carske loze, a da su njihovi potomci nasledili veliko bogatstvo. Marija je dobila Magdalu, Lazar četvrt Jerusalima, a Marta Vitaniju. Lako je da se vidi da je ova priča nastala pod velikim uticajem feudalnih odnosa u zapadnoj srednjovekovnoj Evropi i da je sve to naivno projektovano na drevnu Palestinu.
Nadbiskup nastavlja svoju legendu i tvrdi da je Marija brodom doplovila do Marselja i tamo propovedala među neznabošcima. Zatim se udaljila u pustinju gde nije bilo hrane i vode, ali je ona dobijala hranu sa nebesa. Tamo je provela 30 godina. Sveštenik, koji se naselio blizu nje se upoznaje sa Marijom Magdalinom, koja mu govori da će se uskoro upokojiti i moli ga da vest o tome prenese blaženom Maksiminu. Pošto se susreće sa blaženim Maksiminom u određeni dan i prima od njega poslednje pričešće, Marija umire. Maksimin je sahranjuje i nalaže da i njega, nakon što se upokoji, sahrane uz sveticu. Kao izvor svoje priče, nadbiskup Jakov nam predstavlja neki traktat Josifa Flavija i knjigu samog Maksimina. Nikome nije jasno o kakvim je delima reč.
Lako je primetiti da se radi o više pomešanih priča: legendarnog žitija Marije Magdaline i detalja iz žitija Prepodobne Marije Egipatske († oko 522).
Šta se dalje može videti? Ovo stapanje ličnosti – svete mironosice i pokajane bludnice, koja je postala veliki pustinjak, – iz knjige ‘Zlatna legenda’ prenosi se na zapadnoevropsku umetnost i postaje stalna pojava. Oko 1310. godine, Đoto di Bondone sa učenicima oslikava kapelu Marije Magdaline u donjoj crkvi Franje Asiškog. Na zidu iznad ulaza u kapelu, prikazana je scena, koja je direktno preuzeta iz žitija prepodobne Marije Egipatske, – Marija Magdalina prima odeždu od isposnika Zosime. Drvena skulptura, prelivena bronzom, koju je izradio Donatelo 1445. godine, izražajno prikazuje isposnicu iznurenu svojim velikim podvigom. Njeno telo je prekriveno ritama. Ovo remek-delo nema nikakve veze sa realnim istorijskim izgledom Svete Marije Magdaline.[2]
Dakle, ko je Marija Magdalina? Mironosica, žena ravna apostolima Petru i Pavlu, žena koja iskreno voli Boga i ljude i koja može da nam svima posluži kao primer.
[1] https://svetosavlje.org/zitija-svetih-8/23/
[2] https://pravoslavie.ru/32361.html
Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI