Mnoge ljude muči dilema – kako Bog Koji je ljubav može da osudi Svoje stvorenje na paklene muke, na večnu udaljenost od Sebe? Pa zar je strogost Božija veća od Njegove ljubavi? O čemu se ovde radi? Prepodobni Justin Ćelijski u ime Crkve daje odgovor.
„Svakim svojim bez-božnim i van-božnim postupkom, osećanje, mišlju, zli i lenji sluga je vodio sebe tamom u tamu najkrajnju: u svoje carstvo i svoju večnost, za koju je celog života pripremao sebe. Šaljući ga u tamu najkrajnju, Bog je postupio kao pravedni i milosrdni sudija jer ga je poslao tamo kuda je on svim svojim bićem hrlio i hitao. Bog bi bio nasilnik i tiranin da ga je na silu uveo i nastanio u svom nebeskom, božanskom carstvu. Ali i ovde On postupa kao Bog ljubavi: ne primorava slobodno stvorenje, čoveka, da silom uđe u Njegovo carstvo. To bi bilo i neprirodno i nelogično. Jer da bi se večito živelo u carstvu Božje,, treba voleti Boga: svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom, svom snagom svojom i svim bićem svojim dobrovoljno pripadati Bogu.
U čemu će prolaziti večni život lenjog i zlog sluge? – u plaču i škrgutu zuba. Plač? – Od jeda na Boga što je Bog. Škrgut zuba? Na sve što je Bog i Božje. Plač i škrgut zuba od nemoći i zloće što nije u stanju da naškodi Bogu, da potisne Boga, da uništi Boga. Takav plač i škrgut zuba je udeo svih bezbožnih humanista i hominista još u ovome svetu.
I tako, Gospod ispunjuje volju lenjog sluge. Celog života svog on je želeo jedno: da sakrije sebe od Boga, da bude van Boga. I Gospod mu ispunjuje želju: otpušta ga od sebe u tamu najkrajnju odakle se ne vidi Bog. Jedini posao tamo je plač i škrgut zuba na Boga. A to je ono što je lenji sluga po slobodnoj volji i želeo i činio za života svog na zemlji“[1].
[1] Arhimandrit Justin Popović, Tumačenje Jevanđelja po Mateju, str. 486., Beograd, 1979.
Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI