Pročitajte još jedan odlomak iz biblijskih beseda sa svetootačkim tumačenjima. Šta znači to da je đavo odveo Gospoda u pustinju da bi ga iskušavao? Zar je đavolu data neka vlast? Šta nam pokazuje o Hristu kao istinskom čoveku Njegov podvig u pustinji? I zašto nam dolaze iskušenja kada smo se već krstili? Zar ne bi trebalo da bude obrnuto? Pročitajte kako Sveti Oci daju odgovore na ova pitanja.
Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga đavo kuša.
Pustinja u koju je Duh Sveti odveo Gospoda Isusa se nalazi između Jerihona i Mrtvog mora, jedna od gora u toj oblasti se i naziva Četrdesetodnevna gora, jer je nazvana po ovom postu. Kada čitamo reči da je Duh odveo Isusa, neki mogu da se zapitaju da li Gospod uvažava slobodu čoveka, da li je Isus dobrovoljno otišao u pustinju na podvig. Ova reč „odvede“, po objašnjenju Otaca može da se odnosi na to da je neko zaista na silu vođen negde, ali i da se neko složio sa nečijim predlogom. Još jedan primer za ovo može da se vidi u prvoj glavi Jevanđelja po Jovanu, kada Andrej privodi svog brata Simona, budućeg Petra, Gospodu Isusu. Citiram stihove: „On nađe najprije brata svojega Simona, i reče mu: Našli smo Mesiju, što prevedeno znači: Hristos. I dovede ga Isusu“. (Jn. 1:412-42) Dakle, kao što je Petar pristao da ga Andrej dovede, tako isto je i Gospod Isus dobrovoljno otišao u pustinju. Isto tako i apostol Pavle govori: „I sad evo, ja svezan Duhom idem u Jerusalim ne znajući šta će mi se u njemu dogoditi“ (Dela ap. 20:22). Evo šta o tome govori blaženi Jeronim Stridonski: „Isus se odvodi ne protiv Svoje želje ili se ne odvlači tamo kao zarobljenik već dobrovoljno“. A takođe treba da se naglasi, što je veoma važno, po rečima prepodobnog Jefrema Sirina sama činjenica da Duh odvodi Sina Božijeg u pustinju svedoči o Njihovoj jednakosti u sili, vlasti i časti, odnosno da Duh nije niži od Sina niti Sin od Duha, kao što su tvrdile jeresi koje su se pojavljivale u drevnosti.
Sveti Luka Krimski jako lepo dodaje na ovu temu sledećim rečima: „Istorija Njegovog iskušavanja u pustinji opovrgava jeresi monofizita, Evtihija i Dioskora koji su učili da je u Gospodu Isusu ljudska priroda bila skoro progutana Božanskom prirodom. O ne, nije bila progutana; On je bio istinski čovek i zajedno sa tim istiniti Bog. Priroda ljudska se u Njegovoj Najsvetijoj Ličnosti sjedinila nerazdeljivo i nesliveno sa istinski Božanskom prirodom. U Njemu su bila prisutna sva ljudska osećanja i ljudska volja. On je trpeo i ljudska stradanja. I eto, ovaj istiniti Bog je odveden Duhom Svetim u pustinju, nije Sam pošao, već je bio odveden Duhom Svetim. Šta to znači, zašto je bilo potrebno da Ga Duh Sveti odvede u pustinju da Ga đavo kuša? Opet, zato što je On bio istinski čovek, i opet, zato što Mu je bilo teško kao čoveku da se odluči na ovaj neopisivi podvig, podvig četrdesetodnevnog posta, na život u divljoj pustinji sa lavovima, hijenama i vukovima.“ Dakle, vidimo da Sveti Oci govore da je Gospod osećao sve teškoće našeg života na zemlji, nije izbegavao muke i teškoće koje pritiskaju čoveka na zemlji. Ali u jednome se razlikovao od nas, u Njemu nije bilo borbe sa grehom, On je bio bezgrešan i nikada u Svom životu na zemlji nije učinio nijedan greh niti je imao unutrašnju borbu sa grehom koju imaju svi ljudi zbog svoje pale prirode.
Neke ljude zbunjuje i činjenica da je Gospod dopustio da Ga iskušava đavo, to nepokorno stvorenje koje je On stvorio. Sveti Grigorije Dvojeslov sjajno odgovara na ovu dilemu: „Kada se govori da se Bogočovek ili uzvodi na visoku goru ili odvodi u Sveti grad od strane đavola, um dospeva u ćorsokak, ljudske uši se boje da uopšte čuju za to. Međutim, mi ovo ne smatramo neverovatnim, uzimajući u obzir i druge događaje povezane sa Gospodom. Poznato je da je glava svih bezbožnika đavo, a da su članovi ove glave svi bezbožnici. Zar nije član đavola Pilat, zar to nisu bili Judeji koji su progonili Hrista, ali i vojnici koji su raspinjali Hrista? Dakle, šta je čudno u tome što je dozvolio đavolu da ga odvede Onaj Koji je čak članovima đavola dozvolio da Ga raspnu? Zato nije nedostojno našeg Iskupitelja to što je dozvolio da bude iskušavan, jer je On došao da bude umrtvljen. Jer je bilo pravedno da On na taj način, Svojim iskušenjima pobedi naša iskušenja“.
Sveti Jovan Zlatoust odlično objašnjava pojavu koja zbunjuje mnoge ljude koji prave prve korake života u Crkvi. Oni govore: ‘Dok sam živeo u gresima, nikada nisam imao neki problem ili teškoću, a čim sam se krstio, odmah neko iskušenje? O čemu se radi ovde?’ Sveti Zlatoust odgovara: „Pošto je Hristos sve činio i trpeo radi naše pouke, to i sada dopušta da ode u pustinju i stupi u borbu sa đavolom da se niko od krštenih, ako se dogodi da nakon Krštenja trpi još više iskušenja nego ranije, ne uznemirava kao da je u pitanju nešto neočekivano već da hrabro podnosi svako iskušenje kao nešto uobičajeno. Jer nisi dobio oružje da bi ostao lenj, već da bi se borio. Eto zašto i Bog ne sprečava da te posećuju iskušenja. Kao prvo, popušta ih da bi ti poznao da si postao mnogo jači; kao drugo, da bi ostao smiren i ne bi nadimao veličinom darova videći da iskušenja mogu da te smire; kao treće, da bi se lukavi duh, koji još uvek sumnja da si odstupio od njega, videći tvoje trpljenje u iskušenjima uverio da si ga potpuno ostavio i odstupio od njega: kao četvrto, da kroz iskušenja postaneš čvršći i jači od gvožđa; kao peto, da dobiješ jasno svedočanstvo o riznici koju si dobio“.
Ako vam se dopada ovo što ste pročitali, pozivamo vas da nam se priključite! Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom uz pomoć svetootačkim tumačenja, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI