Znamo da je Gospod našoj duši darovao tri sile kojima možemo da se služimo pravilno, da njima stičemo spasenje i zajednicu sa Bogom ili ako ih koristimo pogrešno, na nepravilan način, ovi delovi naše duše se pretvaraju u tirane preko kojih osećamo mučenja, često vrlo duga i uporna. Prepodobni Romilo Ravanički nas savetuje na koji način da se koristimo njima da nam služe onako kako Bog želi i kako je najbolje za nas same.
„Braćo moja i oci, čuvajmo savest svoju čistu prema bližnjima našim; čuvajmo srce svoje čisto od nečistih pomisli, koje obično prljaju jadnu dušu. To pak nećemo uspeti da steknemo ako ne držimo u prirodnom stanju tri dela duše naše: um, volju i osećanje. Ovo troje Sveblagi Bog je stavio u ljudsku dušu kao utvrđenja, da bi čovek, služeći se njima prirodno i kako je Bogu ugodno, mirno i bestrasno provodio svoj život; kao što su nas i Sveti Oci naši, svojim bogomudrim učenjem i još više svojim bogougodnim životom, tome naučili. Gnev uma tvog neka ti bude jedino protiv zmije (=đavola), zbog koje si i pao u početku. Volja tvoja neka se svecela usmeri ka Bogu, ne na nešto drugo obmanljivo i prevarljivo. Um tvoj neka stoji iznad svega, i neka ono što je bolje ne biva podčinjeno onome što je gope.
Kada dakle volju i gnev naoružamo protiv duhovnih neprijatelja naših, tj. protiv demona i strasti, i protiv svih koji se protive našem spasenju, onda mi taj deo duše i držimo u njegovom prirodnom stanju, jer tada upravo možemo da ljubimo Boga iz sve duše svoje i bližnjega svoga. Kada pak održavamo osećajni deo duše u prirodnom stanju, kako nam ga je dao Bog, tada želimo večna blaga koja oko ne vide, i uho ne ču, i na srce čoveku ne dođe, koja blaga Bog ugotovi onima koji Ga ljube (1. Kor. 2, 9), radi kojih dobara sa radošću podnosimo svaki trud tela i duše tvoreći vrline, kao što su: post, bdenje, siromaštvoljublje, čistotu tela, neprekidnu molitvu; jednom rečju: danonoćno tvoreći sve ono što doprinosi spasenju duše. Kada pak volju svoju upotrebljavamo protivprirodno, onda se, kao što veli Sv. Pismo, ponašamo kao nerazumne životinje, (sr. Psal. 48, 13). Onda želimo zemaljske i propadljive stvari: uživanje, slavu, zlato, srebro, nečistotu, i tome slično.
Um pak, dat nam je od Boga da vlada i nadzirava nad svim. Ako on čuva dani nam od Boga dar (το χάρισmα) bogolikosti i bogopodobnosti, onda čovek provodi svoj život u neprestanom razmišljanju o dobru; peva Bogu i moli se; izučava i čita zakon Gospodnji, i u tom zakonu nalazi mu se volja dan i noć (sr. Ps. 1, 2). Ako li pak čovek um svoj odvrati od dobra, onda se ispunjuje strahovitim bezumljem. Tada čovekom ovlada: mnogogovorljivost, klevetanje, sramne reči, i svako drugo grešno delo, makar se njemu po neosetljivosti i činilo da on hodi bezgrešno. Ko dakle ta tri dela duše, kao što rekosmo, ima u prirodnom stanju (κατά φύσιν), taj je stekao čistu i zdravu savest, koja mu kao prirodni zakon dat čoveku još od početka, ukazuje na dobro i zlo, i savetuje mu da se drži dobra, a da zlo izbegava. Zato što smo mi ljudi razumna i i sa slobodnom voljom bića, bićemo za dobro nagrađeni, a za zlo pravedno osuđeni“.[1]
[1] https://svetosavlje.org/zitija-svetih-2/17/
Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI