Postoji jedno mišljenje među određenim brojem pravoslavnih hrišćana – da svaka psihička bolest očigledno ukazuje na posednutost nečistim duhovima (đavoimanost). Da li tako smatra i Pravoslavna Crkva? Da li treba da se uzme u obzir i nešto drugo? Da li je uvek u pitanju delovanje zlih duhova? Pročitajte svedočenje prepodobnih Gerasima Novog i Pajsija Svetogorca.
Iz Žitija prepodobnog Gerasima Novog, Kefalonijskog: „Dve sestre, Teta i Panajota, dovedoše 1946. godine brata Panajota u manastir. Brat im je patio od velikog uznemirenja i bolova. Za vreme napada nije znao šta radi: udarao je oko sebe, raskidao lance kojima je bio svezan, pokušavao da sruši zid sobe u kojoj su ga držali. Sestre su dan i noć molile svetitelja i postile se tražeći od Boga leka za svoga brata. Jedne noći jedna od sestara vide u snu prepodobnoga koji joj reče: „Uzmi brata svoga, vodi ga na kliniku u Atinu, da mu izvrše operaciju na glavi. On nema nečistog duha. Ima tumor na mozgu i kad mu ga izvade ozdraviće„[1].
„- Starče, kako čovek može da uvidi da je neko demonizovan, a ne duševni bolesnik?
– To može da uvidi i jedan običan, pobožan lekar. Oni koji stradaju od demona počinju da se tresu kada se približe nekoj svetinji. Iz toga je savršeno jasno da su posednuti demonom. Ako im daš malo svete vode, ili ih zakrstiš svetim moštima, usprotiviće se, jer to stešnjava demona koji je u njima, dok se duševni bolesnici uopšte ne opiru. Čak i ako na sebi imaš krstić i samo pokušaš da se približiš demonizovanom čoveku, on će se uznemiriti i početi da se trese. Na jednom bdenju na Svetoj Gori, oci su mi rekli da imaju pomisao da je jedan mirjanin koji je bio tamo demonizovan. Seo sam u stasidiju do njegove i dotakao ga mojim krstom koji u sebi ima česticu Časnog Krsta. On se odmah stresao, skočio na noge i otišao na drugi kraj hrama. Kada su se ljudi malo razišli, prišao sam mu i učinio isto kao i prvi put. Opet isto. Tako sam shvatio da je čovek zaista demonizovan.
Kada mi u keliju dovedu dečicu i kažu da su đavoimana, da bih se uverio u to, obično uzimam jednu česticu moštiju svetog Arsenija i sakrijem je u šaku. I da vidite, dok držim tako obe šake zatvorene, đavoimana deca sa strahom gledaju u onu šaku u kojoj držim svete mošti. A ako deca nisu posednuta demonom, nego pate od nekog, recimo, oboljenja mozga, uopšte ne reaguju na mošti. Ponekad im dajem da piju od vode u kojoj su bile pogružene svete mošti, ali ako su đavoimana – odbijaju da piju i beže. Jednom takvom detetu dao sam prvo da jede slatkiše da bi ožednelo, a onda sam mu doneo da pije od te vode. ‘Doneo sam za Jocu jednu mnogo dobru vodu’, rekoh. Čim je otpio malo, počeo je da viče: ‘Ova voda me peče! Šta ima u njoj?’ ‘Ništa’, odgovorih. ‘Šta mi to radiš? Peče me!’, nastavio je da viče. ‘Ne peče tebe; nekog drugog peče, rekoh mu. Potom mu zakrstih glavu, a ruke i noge počeše da mu se tresu…“[2]
„Koliko samo dece koju smatraju demonizovanom, nisu demonizovana. Doveli su mi jednog dvadesetpetogodišnjeg mladića i rekli mi da je demonizovan. Dao sam mu da pije svetu vodu i nije se nimalo protivio. ‘Šta je sa njim?’, upitao sam njegovog oca. ‘Od kada ima probleme?’ ‘Od svoje šeste godine’, reče. ‘Dogodilo se da su u radnju jednog dana doneli telo njegovog ubijenog dede i dete se, ugledavši taj prizor, odmah rastrojilo.’ Siroti mališan doživeo je nervni slom. Da je odrastao čovek doživeo tako nešto, pa bi se možda rastrojio, a kamoli malo dete. I ‘ajd’ odmah da ga proglasimo demonizovanim!“[3]
[1] https://svetosavlje.org/zitija-svetih-11/21/
[2] Starac Pajsije Svetogorac, tom 3, Duhovna borba, str. 217-218. Vranje, 2008.
[3] Starac Pajsije Svetogorac, tom 3, Duhovna borba, str. 228. Vranje, 2008.
Ako želite da se dublje upoznate sa svojom verom, sa Svetim Pismom, priključite se biblijskim besedama.
KOMENTARI