Pre nekoliko dana sam poznanici pohvalio njenog sina za poslovni zadatak koji je odlično uradio. Kada sam rekao da ću prvom prilikom kada ga budem video da ga pohvalim i lično, ona mi je odgovorila: „Nemoj, da se ne pokvari, da ne postane pokondirena tikva“.
Ovakav odnos nije redak, kada se roditelji ustručavaju da pohvale svoju decu kada ona urade nešto dobro. A opet, brzi su da ih prekore za neki nedostatak ili nemoć. To je navodno hrišćanski, eto, neophodno je da savete iz duhovne literature bez ikakvog oklevanja primenjujemo i u vaspitanju dece danas. Da ne govorim da je duhovna literatura u ogromnoj meri pisana za odrasle ljude koji su svesno i slobodno izabrali monaštvo i da je neophodno rasuđivanje, posebno za nas koji živimo u svetu, još više u odnosu prema našoj deci.
Hajde da pogledamo u Jevanđelju, kako je Gospod Isus postupao kada bi video nečiji trud, nečiju veru? Navešću samo par primera.
On se ne ustručava da pohvali veru rimskog kapetana: „A kad ču Isus, zadivi se i reče onima što idu za njim: Zaista vam kažem: ni u Izrailju tolike vere ne nađoh„. (Mt. 8:10)
Onda hvali ženu Hananejku: „Tada odgovori Isus i reče joj: O ženo, velika je vera tvoja; neka ti bude kako hoćeš!“ (Mt. 15:28)
Pred sestrom Martom, Gospod hvali postupak njene sestre Marije koja je i sama prisutna i čuje ovu pohvalu: „Ali je Marija dobri deo izabrala koji joj se neće oduzeti.“ (Lk. 10:42)
Svoje najbliže učenike Isus hvali za njihovu istrajnost: „A vi ste oni koji ste se održali sa Mnom u iskušenjima Mojim.“ (Lk. 22:28)
Ako je Bog Koji je postao čovek umeo da prekori, ali nije samo i jedino to radio, već je itekako i hvalio ljude za dobre postupke – zašto to ne bismo mogli i mi? Zašto mislimo da je pohvala nešto loše i pogrešno?
Ne govorim da je potrebno samo i jedino hvaliti svoju decu, da nekada nije potreban prekor za konkretni postupak i urazumljivanje. Međutim, sigurno je da se dete neće ‘pogorditi’ ako ga pohvalimo za ono što je zaista dobro i lepo uradilo – dakle za konkretan postupak, da tačno zna šta je dobro uradilo.
Dete će znati da mi vidimo i da cenimo njegov trud, poželeće da ponovo postupi slično da bismo ga pohvalili i čestitali mu za trud i želju da učini dobro. Time kao da zalivamo nežno stablo želje za vrlinom, za dobrom koja postoji u duši svakoga.
Druga je tema što stalnim prekorevanjem dece možemo u njima da razvijemo veliku ljutnju i otpor prema nama.
Blaženi Teofilakt piše: „Ne treba sve što deca čine progoniti sa ogorčenošću. Nešto treba propuštati bez pažnje, da ne bi postali buntovnici i upali u čamotinju… Jer sva briga otaca je u tome da deca ne klonu duhom“[1].
KOMENTARI