Preveo sam još jedan vrlo vredan savet igumana Nektarija Morozova, čoveka koji pored duhovnog rukovođenja, obraća pažnju kao iskusni psiholog i na važnost našeg duševnog rada na sebi. U nastavku možete da pročitate jedno od njegovih razmišljanja sa autorovog Telegram kanala.
*
„Na savetovanju mi već dobro poznata mlada žena govori o tome da je iznenada postala svesna činjenice: oduvek se prema sebi samoj obraćala jako strogo, čak surovo. A sasvim nedavno je uhvatila sebe da je počela da govori sa sobom drugačije, nežnije.
Često govorim: krajnje važno je odnositi se pravilno prema sebi – ne odbacivati sebe, ne grditi sebe, ne obescenjivati, ne podvrgavati neprestanoj i destruktivnoj kritici, ne smatrati da uzaludno postojimo, itd., itd. Jer, postupajući na taj način, bukvalno razaramo sebe i svoj život. Osim toga, pokazujemo strašnu nezahvalnost u odnosu prema Bogu: On nam je dao nas same i mi treba da Mu budemo zahvalni zbog toga. Ova misao nije uobičajena, ali je potpuno logična i istinita.
Da, mnogo toga u nama zahteva ispravljanje, zahteva rad na sebi. Međutim, ne smemo sebe da gledamo isključivo kao skup nedostataka i poroka, grehova i strasti, ignorišući pritom sve ono dobro što je Gospod, naravno, postavio u nama. Jer se ni po čemu neće razlikovati od nerazumnog sluge koji je zakopao dobijeni talant, a zatim ga prineo donevši ga iz zemlje svom gospodaru.
Ne može se dobiti od čoveka ništa dobro, neprestano ga grdeći, tretirajući ga kao „nagradama“ ćuškama i šamarima. Delujući tako moguće je samo ugušiti čovekovu volju ili suprotno tome, dovesti ga u stanje ozlobljenosti. U svakom slučaju – nećemo otkriti njegov potencijal.
Isto ovo je tačno i u odnosu na nas same. Zato čak i ako smo navikli na to, ako je neko u detinjstvu postupao sa nama upravo na taj način ili se iz nekih drugih razloga formirao sličan odnos prema sebi, ako smo počeli sebe da grdimo i tretiramo tako – takav odnos i takav stil obraćanja prema sebi treba odmah menjati.
Kako? Pre svega – razmisliti o svemu ovome gorenapisanom, o tome da značaj dobrog (to jest, zamisli Božije o nama) prevazilazi značaj onog lošeg. A zatim krenuti primerom moje sagovornice: proanalizirati kako upravo vi razgovarate sa sobom, početi sa toplijim, nežnijim odnosom, na kraju, sa ljubavlju.
Verujte mi: sami ćete sebi biti zahvalni zbog toga. I ljudi oko vas takođe. Jer promene koje će se dogoditi u vama, uticaće najpozitivnije i na njih same (Ako, naravno, ljudi koji su oko vas nisu upravo oni koji su vas naučili da budete prekomerno strogi prema sebi. Međutim, čak i u takvom slučaju, vaše promene će i njima koristiti).“
KOMENTARI