U nastavku možete pročitati svedočanstvo čoveka na koga je veoma uticao jedan od događaja iz detinjstva. Sveštenik Aleksandar Gavrilov koga pominje u svom svedočanstvu ima i psihološko obrazovanje i veliko iskustvo u pružanju podrške ljudima koji su mnogo toga prošli. Nadam se da ćete imati koristi od ovog svedočenja, možda pronađete nešto zajedničko sa iskustvom čoveka koji je ovo podelio, temu za razmišljanje i introspekciju.
*
Uvodno objašnjenje oca Aleksandra: Kako je nasilje u detinjstvo slomilo Eduardov život i šta mu je pomoglo da se oporavi? Eduarda sam upoznao u fazi kada je odbacio narkotike. Došao je izgubljen meni u hram Ikone Majke Božije „Čaša koja se ne ispija“. Koju profesiju da izabere? U kom gradu da živi? Sa kojom ženom? Govorio je da živi čudnim životom, kao da nije njegov.
„Pozdrav svima, zovem se Eduard. Kada sam došao do oca Aleksandra, moje stanje je bilo, kako to zovu, emocionalno dno. Iako sam spolja vodio pristojno uređen život. Osećao sam strašan bol sa kojim sam živeo praktično ceo svoj život. Mnogo straha i krivice, mnogo neodređenosti. Kao mlad sam koristio narkotike, zatim sam uspeo da ih odbacim, shvatajući da mi više ne pružaju olakšanje, a da su preda mnom teški narkotici. Osećao sam da ne volim nikoga, da mogu samo da imitiram ljubav. Poznanica me je posavetovala da dođem u ovaj hram, rekavši: „čini mi se da treba da budeš tamo“. Otišao sam.
Otac Aleksandar mi je objasnio ovo moje izgubljeno stanje i posavetovao mi da prođem program 12 koraka. Rekao da će mi pomoći da se razaberem sa sobom. Počeo sam da odlazim na različite grupe i evo šta sam shvatio.
Iako moji roditelji nisu bili alkoholičari, bili su mi bliski problemi ljudi koji su odrasli u alkoholičarskim porodicama. Imao sam 48 godina, ali sam iznutra ostao dete. Došao sam do ključnog trenutka u mom detinjstvu, kada se dogodio slom moje ličnosti.
Dobili smo zadatak da pišemo o tri situacije iz detinjstva, najbolnije. Setio sam se situacije, imao sam sedam godina, majka me je veoma surovo pretukla. Oterala me u ćošak i tukla vijačom za preskakanje, nije mogla da se zaustavi, kao da je imala pomračenje svesti. Gledao sam u njene staklene oči i u nekom trenutku sam u svom umu sedmogodišnjaka pomislio da je to kraj. Ona će me ubiti. Jednostavno nije u stanju da se zaustavi. Strah je ušao u moju dušu.
U tom trenutku su me slomili, kao što se vaza razbije o kameni pod. Moja ličnost se izmenila, počeo sam da se bojim da budem svoj. Počeo sam da se prilagođavam majci, da joj ugađam, da hvatam i primećujem njena raspoloženja. Da ne bi bih bio pretučen ponovo bio sam spreman da se odreknem sebe.
Sa sedamnaest godina sam završio školu u svom gradu, prešao u Petrograd na dalje školovanje, ali se ništa nije promenilo, vratilo kao ranije. Ja sam bio slomljen čovek. Mogao sam da se snađem na građevini sa radnicima, umeo sam da razgovaram sa pripadnicima inteligencije i pritom – gubio sebe. Tako sam živeo od svoje 7 do 47 godine, sve dok nisam došao ocu Aleksandru.
Prorađivanje detinjstva sa ljubavlju prema sebi, bez optuživanja majke, izvukla me je iz tog bola, iz straha, iz krivice za sve na ovom svetu.
Postao sam sposoban da pogledam na sebe kao na dete Božije. Niko mi u životu nije upućivao reči podrške! Niko me nije tešio. Niko zbog mene nije bio ponosan. Niko mi nije bio predan. Kao 48-godišnji čovek sam ridao shvatajući ovo. I zahvaljujući ljubavi Božijoj, uspeo sam da izađem iz ovog bola.
Počeo sam da pronalazim sebe. Konačno sam shvatio kojom ću se profesijom baviti. Prestao sam da se bojim žena, počeo sam im verujem. Susreo sam žene sa kojima sam zajedno dolazio na grupnu terapiju, sticao poverenje. Na parohiji kod oca Aleksandra sam počeo da se podižem iz pepela.
Ovde su ljudi sa kojima govorim na istom jeziku, koji takođe streme da podignu sebe, izleče i uopšte govore na jeziku iskrenosti. Hvala svima!“
KOMENTARI