Danas bih pisao o jednom terminu za koji su makar u prolazu čuli skoro pa svi: naučena bespomoćnost. Iza ovog veoma aktuelnog termina stoji i jedan od najupečatljivijih psiholoških eksperimenata dvadesetog veka.
Psiholog Martin Seligman je pse smeštao u kavez kroz koji je propuštana slaba struja. U istom kavezu nalazila se i pedala – pritiskom na koju pas bi na početku potpuno slučajno, mogao da zaustavi neprijatno pražnjenje. Vremenom bi pas uočio vezu i počeo svesno da pritiska pedalu, oslobađajući se tako neprijatnosti. Na taj način, dobijao je, bar donekle, mogućnost da utiče na situaciju. Drugi psi su, međutim, smeštani u kavez bez pedale: koliko god se kretali i šta god pokušavali unutra, izbavljenja nije bilo. Pas bi, posle nekog vremena, „zaključio“ da na ono što mu se dešava uopšte ne može da utiče.
A onda je usledio najzanimljiviji i, realno, najtužniji deo eksperimenta. Pas koji se nalazio u kavezu bez pedale za prestanak struje, premeštan je u prostor ograđen niskom pregradom, unutar koje je takođe propuštana struja. Pas koji je na početku eksperimenta imao pedalu i njome mogao da zaustavi struju, našavši se u takvom prostoru, jednostavno bi preskočio pregradu. Pas koji je naučio da ništa ne može da promeni, ostajao je unutra, trpeći, iako je izbavljenje bilo očigledno lako dostupno. Zašto? Iz jednog jedinog razloga: njegov mozak je uspeo da formira „program bespomoćnosti“, koja ga uverava da ne može ništa da utiče na sopstvenu sudbinu.
Sličan „program“ formira i mozak deteta koje u ranim godinama života redovno dospeva u situacije u kojima, upravo zbog svoje uzrasta i nedostatka resursa, znanja, iskustva, ne može ničim da utiče na ono što mu se dešava. Takvih situacija može biti mnogo; gotovo sve ovakve situacije stvaraju odrasli – od fizičkog i emocionalnog nasilja pa do gušenja svake inicijative putem preterane zaštite. Do istog rezultata – stvaranja i utvrđivanja ovakvog programa – može dovesti gotovo sve što detetu poručuje: ti si samo objekt na koji se vrši uticaj, nikada subjekt koji zaista može da odlučuje.
Hvala Bogu, čovek je, za razliku od psa, u stanju da sam ili uz pomoć stručne osobe prepozna delovanje ovog „programa“ (ili, uverenja) naučene bespomoćnosti u sebi, da shvati kako da je „deaktivira“ i koju program da „upiše“ umesto nje.
Psihologija nudi i precizniji uvid o tome odakle još ta bespomoćnost može da potiče, posebno važan u današnjem svetu. Pokazalo se naime da dijagnoza, medicinski naziv nekog psihičkog stanja, može često da posluži kao živi primer čuvene priče sa slonom: mladi slon, privezan od početka svog života tankim konopcem (koji tada zaista nije mogao da pokida), izrasta u ogromnu, snažnu životinju, a konopac i dalje ostaje, jer slon nikada nije ni pokušao da proveri svoju stvarnu snagu -– poverovao je da ne može da se oslobodi, i zato to više nikada nije ni probao.
Na isti način i mnogi ljudi, čuvši da imaju „hroničnu“ dijagnozu, samo opuste ruke, nikada više ne osete sebe sposobnim da bilo šta menjaju, mada istraživanja pokazuju nešto sasvim drugo: depresija, anksioznost, traumatska stanja – izuzetno su izlečiva stanja i veliki broj ljudi se iz njih potpuno oporavlja.
Razlika između psa u Seligmanovom kavezu i čoveka koji nosi sličan „program“ u sebi jeste upravo u tome što čovek može da proveri, da posumnja u sopstveno uverenje o bespomoćnosti i da otkrije da je pregrada, u stvari, odavno niža nego što misli. Sporo, korak po korak, uz pomoć, uz strpljenje, uz spremnost da pokuša i onda kada misli da nema svrhe – ovo staro uverenje može da se zameni novim. I baš kao i pas koji bi, uverivši se u suprotno, jednostavno preskočio pregradu, na isti način i mi možemo otkriti da smo, više puta nego što mislimo, u stanju da utičemo na sopstveni život. Nismo predodređeni da tako nešto ne možemo.
Nismo sami u ovome. Imamo Nekoga ko je uvek uz nas i sa nama. Car i prorok David pominje u psalmima sličnu pregradu, ali i na čiju pomoć može da računa: „S Tobom razbijam vojsku, i s Bogom svojim skačem preko zida“ (Ps. 18:29)
Stanoje Stanković


