Da li vam je poznata ova misao, bolje reći, uverenje o hrišćanskom idealu: pravi hrišćanin/hrišćanka je neko ko ćuti kad ga povrede, slaže se sa svima, nikoga ne osuđuje i nikada se ne naljuti. Ako ne budete odgovarali ovome, stiže prekor, ako ne spolja, onda iznutra – „nemaš ljubavi“, „gde ti je smirenje“, „ti si kao hrišćanin“.
Ova četiri, naoko odvojena, uverenja: da moramo sve da progutamo ćutke, da po svaku cenu da čuvamo mir, da nemamo pravo da osudimo ničiji postupak i da je svaki gnev greh – u suštini predstavljaju istu zabludu, samo u četiri različite varijante. Hajde da ih pogledamo zajedno.
*
Kad nas neko povredi, „ćuti i trpi“ je za mnoge od nas, prva i jedina naučena reakcija. Koju nazivamo često i hrišćanskim idealom. Ali, Gospod nam u Jevanđelju ostavlja sasvim drugačije uputstvo, mnogo konkretnije i zahtevnije od prostog ćutanja: „Ako li ti zgreši brat tvoj, idi i pokaraj ga nasamo; ako te posluša, dobio si brata svojega. Ako li te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da na ustima dva ili tri svedoka ostane svaka reč. Ako li njih ne posluša, kaži Crkvi; a ako li ne posluša ni Crkvu, neka ti bude kao neznabožac i carinik“ (Mt. 18: 15-17). Ne kaže „ćuti i trpi“, nego – idi i pokaraj. Naš cilj nije da se osvetimo nekome, već da se odnos sačuva i da se osoba koja je učinila greh izbavi od njega koji ga vidljivo ili nevidljivo, razara iznutra.
I još nešto vrlo važno, ova zapovest se odnosi prevashodno na odnos među hrišćanima, među ljudima koji dele istu veru. Sveti Jovan Zlatoust pravi vrlo jasnu razliku: „Kada se radilo o spoljašnjima, On tamo ništa slično nije zapovedio, nego je govorio: ‘Ko te udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi’ (Mt. 5, 39); a ovde nije tako.“ Kad nas uvredi stranac, učimo se trpljenju, da zlo ne umnožavamo zlom. Kad nas uvredi brat po veri, ćutanje prestaje da bude vrlina i postaje propust – prećutno pokrivanje tuđeg greha. Ako nakon svih opomena o kojima govori Sam Gospod Isus, čovek ipak odbije da prizna svoju krivicu, blaženi Avgustin savetuje da prekinemo zajednicu s njim, ne iz mržnje, nego iz istine: „Ne smatraj ga više jednim od tvoje braće. Ali ne poriči ni njegovu mogućnost spasenja… uvek se molimo za njihovo spasenje.“
Danas, u doba poruka i društvenih mreža, Hristov put deluje prilično nepopularan i težak: lakše je da blokiramo, „seen“-ujemo, izađemo iz grupe, nego da odemo i, nasamo, bez svedoka, kažemo šta nas je povredilo i šta nas boli. U velikoj većini slučajeva je tako nešto dovoljno da se naši odnosi poprave sa osobom koja nas je povredila dođu na pređašnji nivo.
Ovaj redosled nije nimalo slučajan, prvo nasamo, zatim sa svedocima, tek na kraju pred Crkvom – štiti se i dostojanstvo onoga ko je nas je povredio, a zatim i sama zajednica kojoj pripadamo od nepotrebnih podela.
*
Postoji i drugo uverenje, kada nam je neprijatno da se suočimo sa nekim ko nas je povredio i onda tražimo izgovor u tome da eto, hrišćanin jednostavno mora da se slaže sa svima, da se svima osmehuje, da nikada ne ulazi u sukob, inače „nema ljubavi“. Apostol Pavle zaista kaže: „Ako je moguće, koliko do vas stoji, imajte mir sa svim ljudima“ (Rim. 12, 18). Međutim, ali upravo u ovome „ako je moguće“ krije se čitava razlika. Prepodobni Isidor Pelusiot primećuje da ponekad mir zaista nije moguć, na primer kada treba da stanemo u odbranu uvređenih i kaže nešto vrlo važno, da postoji „i sveta borba, ali i mir gori od svake nepomirljive borbe“.
Postoje situacije kada smo od malena učeni da izbegavamo koflikt ili ako smo bili u situaciji da trpimo nasilje (fizičko, psihičko, emocionalno). Tada čak i ako nam druženje sa nekim očigledno šteti, bojimo se da to kažemo, da se taj drugi „ne uvredi“, da nas ne ostavi ili odbaci, jer nam je to osećanje vrlo poznato i mučno.
Ipak, ovako nešto treba da uradimo pre svega zbog nas samih, ali i zbog te druge osobe.
Sveti Zlatoust piše ovako: „ako tvoj prijatelj, koji ti šteti, bude potpuno neizlečiv, onda će on, budući od tebe odsečen, i tebe osloboditi svake štete i sam sebe izbaviti od veće osude, pošto on, osim svojih grehova, više neće snositi odgovornost i za tvoju propast.“ Dakle, prekid odnosa, u takvim okolnostima, nije mržnja sa naše strane, pokazatelj da smo mi loše osobe, surove već delo je milosti: i prema sebi i prema drugome.
Naravno, kada nam je teško da se suočimo sa neprijatnošću, možemo da ovo učenje (uostalom kao i toliko toga drugog) iskoristimo kao izgovor i prekidamo svaki odnos koji nam je samo neprijatan. I tako polako, polako postajemo sve usamljeniji i izolovaniji. Zato treba da se rukovodimo ovim učenjem, ne u običnim nesuglasicama ili različitim karakterima, već kada se radi o podržavanju tuđeg greha, saučesništvu u zlu, ozbiljnoj opasnosti za našu veru. U svim ostalim slučajevima ostaje na snazi prvo načelo: ako je moguće, koliko do nas stoji, mir sa svima. Mir sam po sebi nije uvek vrlina, niti je sukob uvek greh — postoji mir koji je, u stvari, izdaja istine radi privida sloge. Isto tako, postoji bolna, zdrava odluka da povučemo liniju i kažemo: dovde mogu, dalje ne idem s tobom.
*
Iz iste želje da izbegnemo svaki sukob izrasta i treća, možda najrasprostranjenija zabluda – da hrišćanin nema pravo nikoga da sudi. Hristova rečenica: ne sudite, da vam se ne sudi (Mt. 7, 1) danas se koristi kao univerzalni štit protiv svake moralne primedbe, čak i kada se radi o očiglednom zlu. Međutim, ako nastavimo da čitamo dalje stihove, Gospod Isus daje vrlo jasan kriterijum po kome treba da rasuđujemo: Po plodovima ćete ih poznati…Čuvajte se lažnih proroka (Mt. 7, 15–20). Da bismo uopšte mogli da „poznamo plodove“, očigledno nam nije zabranjena svaka sposobnost moralnog rasuđivanja – zabranjeno nam je nešto drugo.
Apostol Pavle javno, pred celom zajednicom, osuđuje čoveka koji je živeo u bludu u Korintskoj crkvi, pitajući: „Zar vi ne sudite onima koji su unutra?“ (1. Kor. 5, 12). Tu vidimo razliku između dva značenja reči „suditi“.
Prvo je osuda srca – unutrašnji čin u kome nekoga u duši proglašavamo nedostojnim oproštaja i spasenja, bićem koje nema vrednost i time sebe postavljamo na mesto koje pripada jedino Bogu. Ovo Gospod jasno zabranjuje.
Drugo značenje je rasuđivanje – sposobnost da na osnovu plodova i dela razlikujemo dobro od zla, istinu od laži – i to ne samo da je dozvoljeno, već je direktna obaveza, naročito kad treba da zaštitimo zajednicu ili sebe od lažnog učenja. Hristos na drugom mestu govori: „Ne sudite po licu, nego pravedan sud sudite“ (Jn. 7, 24) – dakle, ne zabrana svakog suda, nego zabrana nepravednog, licemernog, površnog suda.
Koliko često danas čujemo „ne sudi, ni ti nisi bez greha“ izgovoreno upravo onda kada neko pokuša da ukaže na stvarno zlo: prevaru, nasilje i nepravdu. Tim rečima se zloupotrebljava Hristova zapovest i pretvara u alat za ućutkivanje istine, a ne u poziv na rasuđivanje. Hrišćanin, dakle, ne samo da sme, već je dužan da rasuđuje o svojim i tuđim postupcima. Samo treba da pazimo da u tom rasuđivanju ne izgubimo saosećanje, da počnemo da gajimo mržnju prema samoj osobi, ili da sebe smatramo boljim – jer konačna sudbina nečije duše ostaje tamo gde je uvek i bila, isključivo u Božjim rukama, ne u našoj osudi. Dakle sud (rasuđivanje) nekog postupka da, osuđivanje ličnosti – ne.
*
Na kraju, dolazimo i do četvrte zablude — da je svaki gnev, bez izuzetka, greh. Mnogi među nama nose skrivenu krivicu svaki put kada se naljute, oslanjajući se na reči: A ja vam kažem da će svaki koji se gnevi na brata svojega nizašta, biti kriv sudu (Mt. 5, 22). Ali tu rečenicu najčešće čitamo nepažljivo — Hristos ne osuđuje gnev kao takav, On Sam se gnevio, već gnev „nizašta„, to jest, bezrazložan i nečastan. U Starom zavetu stoji i sasvim suprotna zapovest: „Gnevite se, i ne grešite“ (Ps. 4, 5), što samo po sebi pokazuje da gnev i negodovanje nisu automatski greh.
Postoje dva merila po kojima možemo da razlikujemo pohvalan gnev od grehovne strasti gneva. Ako se gnevimo jer želimo da naudimo onome ko nas je povredio, u pitanju je osveta prerušena u pravedno negodovanje; međutim, ako se gnevimo da bismo ispravili nepravdu ili odbranili nevinog, takav gnev je pohvalan. Prepodobni Isidor Pilusiot kaže: „Reč Božija nije zabranila prosto da se gnevimo, već da se gnevimo uzalud. A ponekad je gnev čak i koristan, kada se čini ili radi slave Božije, radi uvređenih ili radi ispravljanja bližnjega.“ Drugo merilo je mera: ma koliko plemenit cilj bio, neumerenost ga može sasvim pokvariti – gnev koji počne kao revnost za istinu, a završi kao nekontrolisani bes, prestaje da bude vrlina i postaje strast.
Roditelj koji se naljuti jer je dete uradilo nešto opasno po sebe ili druge, i tim gnevom pokaže ozbiljnost situacije, postupa ispravno — pod uslovom da ne pređe u ponižavanje ili nesrazmernu kaznu. Sa druge strane, onaj ko se „naljuti“ jer mu je povređen ponos, a svoj gnev nazove zaštitom istine, vara samo sebe, koristeći duhovni rečnik da prikrije običnu osvetoljubivost.
Zato kada osetimo gnev, ne treba odmah da ga potisnemo uz samooptuživanje; hajde da se zapitamo: želim li zlo onome ko me je uvredio ili želim da se ispravi nepravda? Da li moja reakcija odgovara ozbiljnosti situacije, ili sam otišao predaleko? Odgovori na ta dva pitanja pokazuju granicu između gneva koji nas približava Bogu i gneva koji nas od Njega udaljava.
*
Istinska hrišćanska krotost nije odsustvo reakcije, nego zrela, trezvena reakcija vođena ljubavlju, a ne strahom. Ona zna kad da progovori, a kada da ćuti; kada da povuče liniju, a kada da oprosti; kada da rasuđuje i osudi delo, a ne osobu; kada da se naljuti, a kada da prećuti. Ova prava, autentična hrišćanska krotost zahteva mnogo više rada na sebi od prostog ćutanja i slaganja sa svima. Međutim, samo je prava krotost u stanju da nas približi istinskom miru koji ne izdaje istinu.
Stanoje Stanković
Foto: wal_172619 from Pixabay


