Gospod nas ne lomi – ne sme ni duhovnik

Postoji jedno nevidljivo uverenje koje je prisutno u mnogim pobožnim porodicama, ali i parohijama: pravo duhovno poslušanje znači potpuno predavanje sopstvene volje svešteniku. Šta god kaže sveštenik, to dolazi od Boga i tako treba. Ako se desi da u sebi osetimo otpor, neslaganje, želju da kažemo „ne“ u odnosu na ono što smo čuli i što nam se savetuje (nekada i nameće), sve to spada u gordost, neposlušnost, nedostatak vere.

Odnos verujućeg čoveka i sveštenika može biti jedan od najvažnijih u duhovnom uzrastanju. Dobar, savestan sveštenik pomaže čoveku da jasnije vidi sebe, da razlikuje greh od nemoći, da se vrati Gospodu i Jevanđelju onda kada se udalji i što je veoma važno, preuzme odgovornost za svoj život pred Bogom. Međutim, duhovno poverenje u drugog (u ovom slučaju je to svešteno lice) nije isto što i odricanje od sopstvene odgovornosti. U situaciji kada savet preraste u naredbu, a poverenje u zavisnost, upravo tada se ugrožava ona sloboda koju nam je dao Sam Bog i koju, po rečima apostola Pavla, ne smemo izgubiti: Stojte, dakle, u slobodi kojom nas Hristos oslobodi, i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti (Gal. 5:1).

Prirodno je i normalno da za duhovne dileme, nedoumice tražimo savet. Vrlo često ne vidimo svoje postupke ili ne umemo da razlikujemo glas savesti od starog straha i krivice koju nosimo iz detinjstva. Ovde iskusan i razborit sveštenik može mnogo da pomogne savetom. Međutim, savet nije isto što i odluka doneta umesto nas. Nijedan čovek, ma koliko činom i duhovnim iskustvom bio viši od nas, ne može da preuzme našu odgovornost za naš sopstveni život pred Bogom. Upravo zato Gospod i govori da će se svakome suditi po njegovim delima, a ne po savetima duhovnika. Neće suditi duhovniku, a nas gledati kao neku nedonoščad, potpuno nemoćnu i nerazumnu. Duhovnik može da nam pokaže pravac, upozori nas na opasnost, pomogne nam da nešto bolje razumemo – ali život koji je pred nama ipak moramo živeti mi.

Problem nastaje kada vernik za svaku životnu sitnicu pita sveštenika: šta da jede i kada da jede, gde da radi, kom lekaru da ode, gde da ode na letovanje, kako da raspolaže novcem. U takvom odnosu čovek, a da toga sam nije ni svestan, prestaje duhovno da sazreva. Umesto da razvija rasuđivanje, traži nekoga ko će odlučivati umesto njega, a reč „poslušanje“ polako postaje pobožan naziv za bekstvo od odgovornosti.

Sveti Ignjatije Brjančaninov duhovni život nije shvatao kao slepo potčinjavanje drugom čoveku, nego kao tri oslonca istovremeno: život po Jevanđelju, čitanje svetootačkog iskustva i savetovanje sa duhovno iskusnim ljudima. Obratite pažnju na tu reč — savetovanje. Važno je da naglasim: ne potčinjavanje, nego savetovanje.

Monaško poslušanje pripada određenom načinu života, dobrovoljno prihvaćenom kroz zavete. Nema razloga niti opravdanosti da se ovi zaveti svesno ili nesvesno prenose na svakoga ko ulazi u parohijski hram. Mi koji živimo u svetu živimo hrišćanskim životom koji se razlikuje od monaškog, hrišćanin na krštenju ni u jednom trenutku nije uzeo na sebe monaške zavete. Treba ovo imati na umu.

Duhovni život nas ne poziva da se odreknemo razuma i slobode, već da ih očistimo i upotrebimo u skladu sa Jevanđeljem. To se recimo posebno vidi u odnosu prema postu: post nije prosto spisak dozvoljenih i zabranjenih namirnica, nego uzdržanje, molitva i borba sa strastima, a način na koji će se on izražavati kroz hranu zavisi i od zdravlja, uzrasta i stvarnih životnih okolnosti. Ako lekar zbog bolesti preporuči određenu ishranu, sveštenik nije pozvan da se postavlja iznad te odluke. Hristove reči Subota postade čoveka radi, a ne čovek subote radi (Mk. 2:27) podsećaju nas upravo na to – da slovo pravila nikada ne sme postati važnije od čoveka kome to pravilo treba da služi.

Poznajem više ljudi koji su prošli kroz odnos u kome ih je duhovnik, svesno ili ne, držao u stalnom strahu da bez njegovog blagoslova ne smeju da naprave ni korak – ni u braku, ni na poslu, ni u svom lečenju. Kad duhovnik od nas traži bezuslovno pokoravanje u stvarima koje nemaju veze sa verom i grehom, kada obeshrabruje ili brani da se čuje drugo mišljenje, kada za posledice lošeg saveta krivi samog vernika – tu se više ne nalazimo u duhovnom rukovođenju, nego u zavisnosti. Osoba naviknuta na takav odnos teško to prepoznaje; oseća da ga nešto lomi, ali veruje da je baš to trpljenje dokaz njegove vere. U takvim situacijama razgovor retko nešto menja. Ponekad je najzdravije da napravimo distancu i obratimo se drugom, razboritijem svešteniku. Promena duhovnika ne znači napuštanje Boga.

Ipak, ovde postoji i druga krajnost. Nije svako neslaganje duhovno nasilje, niti svaka neprijatna istina predstavlja napad na našu duhovnu slobodu. Sveštenik ima pravo i dužnost da jasno govori o onome što protivreči Jevanđelju — ako čovek krade, vara, svesno živi u grehu, ozbiljno upozorenje nije narušavanje ličnih granica, već je to sveštenička dužnost.

Ako se zatvaramo u sebi, živimo u svetu u kome postoje samo moja osećanja i moja prava i mislimo da je baš to duhovno zdravlje – varamo se; ona može postati samo drugi oblik gordosti. Našoj duhovnoj slobodi i zdravlju su potrebni poverenje i spremnost da čujemo drugog, ali i prihvatanje sopstvene odgovornosti za svoj život, za dar koji smo dobili od Samog Gospoda.

Hristos nikada ne primenjuje nasilje nad nama, On je toliko pažljiv u ophođenju sa nama da nikada ne gasi ni to malo nade koje nekada imamo: Trsku stučenu neće prelomiti i žižak tinjajući neće ugasiti (Mt. 12:20). Ako je Bog tako pažljiv prema našoj slobodi i našoj slabosti, ni duhovno rukovođenje ne sme biti zasnovano na strahu, stidu i „lomljenju“ ličnosti.

Zreo duhovnik nikada ne stremi ka tome da postane nezamenljiv. Njegov cilj nije da čovek čitavog života ostane zavisan od njegovih odluka, nego da nauči da živi pred Bogom i odgovorno upotrebljava slobodu koju mu je Bog dao.

Stanoje Stanković

 

Foto: Greg Montani from Pixabay

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*