Pravoslavni psiholog Natalija Usova piše iz svog iskustva rada sa ljudima koji stradaju od onoga od čega u velikoj meri stradamo i mi sami. Od iskrivljene slike o Bogu koja nam donosi stradanje.
*
Ponekada dolazi čovek ne sa bolom, već sa osećanjem krivice. I ne prosto sa osećanjem, već sa nečim što je proniklo u samu njegovu suštinu – kao da on stalno radi nešto pogrešno. Nije dovoljno smiren. Nije dovoljno poslušan.
Isuviše želi, isuviše oseća. Suviše je živ.
Govori da veruje u Boga. Ali sa verom je došao i strah.
Strah da ne pogreši. Strah da ne naruši pravila.
Strah da će se Bog okrenuti od njega i tada će se sve raspasti.
💔 Ovo nije vera. Ovo je religiozna neuroza.
Ona se posebno često formira tamo gde se vera zamenjuje sistemom zabrana, a ljubav sistemom kažnjavanja. U pravoslavnoj sredini, (posebno među ženama) često se može naići na to tanano, bolno osećanje:
„Ako se radujem, znači da sam gorda“.
„Ako se naljutim – znači da činim greh“.
„Ako sam se umorila – znači da nemam trpljenja“.
„Ako nešto želim – treba da se toga odreknem, da se ne bi pogordila“.
Tada unutrašnji život počinje da se umanjuje. Ne zato što je čovek loš. Već zato što traži ljubav, a nalazi samo kontrolu.
Ponekada to ima koren u detinjstvu:
– stroga mama za koju je smirenje bila glavna vrlina,
– ili baka koja je govorila da „Bog sve vidi“. Ovo nije donosilo radost, već strah.
– ili ispovest nakon koje si izlazila potpuno smetena, uznemirena.
Tako se rađa neuroza, ne iz vere – već iz iskrivljene predstave o Bogu. Tamo gde Bog nije Onaj Koji voli, već te prati šta radiš. Ne podržava, već proverava.
Međutim, u istinskoj veri se ne radi o strahu, u njoj se radi o prihvatanju, putu, o unutrašnjoj istini. O tome da možeš i da pogrešiš i da budeš voljen/a. O tome da osećanja nisu greh, već da su jednostavno deo tebe.
A ako te boli – Bog je tu.
Šta da radiš ako se bojiš Boga?
Ako ti se čini da On kažnjava, prati te i proverava?
Ponekada čovek govori šapatom: „Bojim se Boga…“ ili „Mislim da Njemu nije stalo do mene…“ I tu dodaje: „To je sigurno užasno…“
Ja u ovome ne čujem bogohulstvo. Ja čujem bol. I dugi, dugi put usamljenosti.
Kada si želeo ljubav, a čuo si:
„Smiri se“.
„Tvoja volja je greh“.
„Ako boli – znači da si zaslužio“.
I u srce se useljava slika Boga, Koji nije Svetlost, već Sudija Koji posmatra. Strogi, udaljeni.
Onaj koji „može da ti oduzme“ ili „da proveri koliko si snažan“. Koga treba da umoljavaš, da zaslužiš ili da oraspoložiš.
💔 Ovo nije vera. Ovo je traumatsko iskustvo preneseno na duhovnost.
Šta možeš da učiniš ako u tebi živi takav strah?
🌿 1. Shvati odakle potiče.
Bog ne dolazi u naš uma glasom kazne. To je glas roditelja koji te je osuđivao. Glas bake koja te je plašila. Ovaj strah nije tvoj. Njega su u tebe stavili. I od njega se možeš rastati.
🌿 2. Odvoj osećanja od „grehovnosti“.
Možeš da se ljutiš – i nećeš biti loša.
Možeš da želiš – i da ne budeš egoista.
Možeš da ne budeš uspešna – i nećeš biti kažnjena.
Osećanja nisu greh. Ona su jednostavno deo srca koje je živo. Ako ih budemo gušili u ime „pobožnosti“ – tada to nije vera, već nasilje nad sobom. Priznati i shvatiti svoja osećanja je najbolji način da se njima upravlja.
🌿 3. Menjaj sliku o Bogu.
Možda si ceo život slušala o Bogu, ali nijednom nisi razgovarala sa Njim zaista. Ne po pravilu, već od srca. Možeš da počneš od početka.
Zamisli: a šta ako je Bog dobar?
Ako te voli, čak i kada si umorna, kada si ljuta, kada si skroz zbunjena? Šta bi ti Bog rekao sada?
Ovo nije fantazija. Ovo je povratak ka živoj, pravoj vezi sa Njim. Gde više nema straha.
Gde je Ljubav. Bez uslovljavanja.
Sa telegram kanala Natalije Usove
preveo Stanoje Stanković
*
Želeo sam da naglasim Natalijinu misao: „Priznati i shvatiti svoja osećanja je najbolji način da se njima upravlja.“ Ovo je ključno u putu sticanja unutrašnje slobode, jasnoće i spokoja kada su naša osećanja u pitanju, koliko god ona bila teška i neprijatna.
Zato želim da vam poklonim mini-kurs o pisanju dnevnika. Prijavite se i poslaću vam ga potpuno besplatno. Ako neko okleva zato što misli da je u pitanju nekakva nemoć ili sramota da se traži pomoć i savet, verujte, apsolutno nije istina. Ja prvi pišem dnevnik stalno, meni samom veoma pomaže.
Stanoje Stanković


