
Mt. 14:22-34
22. I odmah prinudi Isus učenike svoje da uđu u lađu i idu pre njega na onu stranu dok on otpusti narod.
23. I otpustivši narod, pope se na goru da se nasamo pomoli. A nasta veče i bijaše onde sam.
24. A lađa beše već nasred mora, ugrožena od valova, jer bijaše protivan vetar.
25. A u četvrtu stražu noći otide k njima Isus hodeći po moru.
26. I videvši ga učenici gde ide po moru, uznemiriše se govoreći: To je utvara; i od straha povikaše.
27. A Isus im odmah reče govoreći: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se!
28. A Petar odgovarajući reče mu: Gospode, ako si ti, reci mi da dođem tebi po vodi.
29. A on reče: Hodi! I izišavši iz lađe, Petar iđaše po vodi da dođe Isusu.
30. No videći jak vetar uplaši se, i počevši tonuti, povika govoreći: Gospode, spasi me!
31. I odmah Isus pruživši ruku uhvati ga, i reče mu: Maloverni, zašto posumnja?
32. I kad uđoše u lađu, presta vetar.
33. A oni u lađi pristupiše i pokloniše mu se govoreći: Vaistinu si ti Sin Božiji.
34. I prešavši dođoše u zemlju genisaretsku.
„Dakle, zašto je Hristos dozvolio Petru? Jer da mu je rekao: ne možeš da dođeš, Petar bi po svojoj vatrenosti i ovde počeo da protivreči. Zato Hristos samim delom ubeđuje Petra da bude oprezniji na dalje. Međutim, ni ovo ne zadržava Petra. Dakle, sišavši sa lađe, biva savladan talasima jer se uplašio; eto šta je izazvalo kolebanje; strah je nastao zbog vetra. Apostol Jovan piše: „htjedoše Ga uzeti u lađu: i odmah se lađa obrete na zemlji u koju iđahu“ (Jn. 6:21). Ove reči pokazuju ono što se dogodilo: Isus je ušao u lađu onda kada su se učenici već približili obali. Dakle, Petar, sišavši sa lađe, ide ka Hristu, radujući se ne toliko tome što hoda po vodi, koliko tome što ide ka Isusu. Međutim, savlađujući teško, on skoro da je pretrpeo štetu od najlakšeg; mislim na pokrete vetra, a ne mora. Takva je ljudska priroda: često imajući uspeha u velikom, ima teškoće sa malim. Kako je Ilija postradao od Jezavelje, Mojsej od Egipćanina, David od Virsaveje, tako se desilo i sa Petrom. Na početku, još obuzet strahom, usudio se da ide po vodi; a protiv naleta vetra i pritom nalazeći se već blizu Hrista, nije mogao da se održi. Isto tako je nekorisno da bude blizu Hrista onome ko Mu nije blizak verom. Ovo je pokazalo razliku između učenika i Učitelja i utešilo ostale. Ako su oni negodovali na dva brata (Zlatoust ovde misli na događaj kada su Jakov i Jovan tražili od Hrista da budu sa desne i leve strane Njemu u Carstvu nebeskom, što je naišlo na negodovanje ostalih apostola), tim pre bi apostoli uznegodovali na Petra jer se još nisu udostojili da prime Duha Svetoga. Nakon što su primili Duha Svetog, oni su postali drugačiji i već u svemu ustupaju prvenstvo Petru; njemu ostavljaju pravo da govori na sabranjima, iako je bio manje iskusan govornik od drugih. Ali, zašto Gospod nije zapovedio vetru da utihne, već je Sam pružio ruku i podržao Petra? Zato što je Petrova vera bila neophodna. Kada sa naše strane postoji nedostatak, onda se i božansko dejstvo zaustavlja. Dakle, želeći da pokaže da nije duvanje vetra, već Petrovo maloverje izazvalo takvu promenu, Gospod govori: „Maloverni, zašto posumnja?“ Sledi da bi se Petar lako održao protiv vetra, da u njemu nije oslabila vera. Zato Gospod pomažući Petru nije zaustavio i duvanje vetra, želeći da pokaže da vetar ne nanosi štetu onda kada je vera snažna. Kao što ptića koji je prevremeno izleteo iz gnezda i blizu da padne na zemlju, majka uzima sebi na krila i opet odnosi u gnezdo – tako je učinio i Hristos“. Sveti Jovan Zlatoust

