
Vidimo na sebi, na drugima da se neprestano menjamo, da nijednog trena u duhovnom životu ne stojimo na istom mestu. Šta se sa nama dešava, kako se ove promene vide na našoj duši? Kako možemo da utičemo na sebe, da nas Bog i Anđeli vide drugačijim nego što jesmo u ovom trenutku? Jedan od najvećih podvižnika naše Crkve, prepodobni Andrej Jurodivi nam vrlo jasno i slikovito objašnjava:
„U početku duša svakoga čoveka blista jače od sunca; ali ukoliko čovek raste i prolazi godine, duša se njegova menja prema delima njegovim i sve više liči na dela njegova; i kakva su dela njegova, takav je i izgled duše njegove. Ako se čovek trudi u Evanđelskim vrlinama, duša mu postaje čista i svetla; ako pak živi u gresima, duša mu postaje mračna i tamna. No i oni koji žive u vrlinama, duše im nisu istoga sjaja: jer svakome duša sija prema trudu koji on ulaže podvizavajući se u božanskim vrlinama. Neke duše sijaju jače od sunca, neke kao sunce, neke kao mesec, neke kao svetlost, neke kao munja, neke kao ćilibar, neke kao ljubičica, neke kao vuna, neke kao čisto zlato. Jednom rečju: kako se ko podvizava, onako i sija. Ukoliko se kroz podvige približava Bogu, utoliko jače i sija, i postaje Bog po blagodati zajedničarenjem u Svetome Duhu. Ukoliko neko trpi nevolje i muke radi Gospoda, utoliko postaju bliže Bogu. Kao što crno gvožđe, kada se metne u oganj, sija i svo postaje oganj, tako i ljudi. Duh Sveti je oganj, a mi smo crno gvožđe. Ukoliko upražnjavamo post, bdenje, svunoćno stajanje, molitvu, uzdržanje – vrline, propisane nam od Duha Svetoga, utoliko ćemo sijati očišćeni, prosvetljeni, ozareni. – Tako isto, samo u obratnom pravcu, treba rasuđivati i o onima koji duše svoje prljaju gresima.“[1]


